Piše: Milan Mišić
Kada je u noći između 23. i 24. juna saopšten šokantni rezultat izjašnjavanja Britanaca o izlasku iz EU – većina od 52 odsto je bila „za” – to je opisano kao najveći geopolitički potres od pada Berlinskog zida.
Od tog referenduma, medijski prekrštenog u „bregzit”, prošlo je, evo već više od dva i po mjeseca u kojima ništa krupno nije preduzeto da se sa riječi pređe na djela, da se sprovede volja britanskih birača, a ostatak EU prilagodi novoj realnosti.
„Bregzit” se, jednostavno rečeno, ne događa. Još se ne zna kada će vlada (posle referenduma ustoličene) premijerke Tereze Mej potegnuti član 50 Lisabonskog ugovora i time započeti dvogodišnje pregovore o prvom EU razvodu.
Spekuliše se, što će reći da se niti potvrđuje, niti demantuje, da bi to moglo da se dogodi krajem godine, zatim sredinom sledeće, pa čak i da će se to dogoditi – tek 2019. godine!
U toku je dakle ,,zamajavanje bregzitom’’: Britanci su na mukama kako da smanje sasvim izvjesnu štetu od nepromišljenog sazivanja referenduma (na čiji je ishod uticala izuzetno lažljiva kampanja zagovornika izlaska), a ostatak EU kako da spriječi da, u okolnostima rastućeg nezadovoljstva briselskom birokratijom i jačanja desničarskih partija, stopama Britanije ne krene još neka članica.
Očigledno je međutim da, sem parole „bregzit je bregzit”, nijedna strana nema plan za redosled političkih i tehničkih poteza.
Britanci ne kriju da bi za njih najbolje rješenje bila „Evropa a la kart”: da sa EU menija odaberu samo ono što im odgovara i da za to što je moguće manje plate.
Htjeli bi dakle da zadrže sve postojeće trgovinske veze, odnosno neograničeni pristup zajedničkom EU tržištu, ali da pritom isključe ono što ide uz to: slobodu kretanja, sadržanu u popularnoj paroli „Evropa bez granica”.
Ono što je, međutim, još delikatnije, to su britanske političke dileme iz kojih proizilazi čudan zaključak: da Britanci u stvari ne znaju šta su izglasali.
Da li, na primjer, „bregzit” može da počne samo odlukom vlade, ili, s obzirom na to da referendum formalno nije pravno obavezujući, o tome mora prethodno da se izjasni parlament? Pošto je, kako stvari u ovom momentu stoje, 480 od 650 poslanika za ostanak zemlje u EU, ovo je veoma delikatna dilema (iza koje je i činjenica da je za izlazak bilo nešto manje od 38 odsto biračkog tijela ili samo nešto preko četvrtine stanovnika).
Političke i pravne komplikacije su zbog svega ovoga izvjesne u istoj mjeri u kojoj je tok „bregzita” neizvjestan. Pogotovo kad se njegovim političkim dimenzijama dodaju one ekonomske, pa i psihološke.
Britansko odugovlačenje može da se tumači i kao taktički manevar u okolnostima kada su dvije ključne zemlje EU sve preokupiranije unutrašnjom politikom: Francuzi na izbore izlaze sledećeg maja, a Njemci po svoj prilici dogodine u oktobru, zbog čega bi odnos Pariza i Berlina prema Londonu mogao da bude tvrđi i svakako manje sklon nekim ustupcima nego inače.
Kako god bilo, sadašnje stanje „ni sa Britanijom ni bez nje” nije dobro ni za jednu stranu. Iako su se, posle početnog šoka, berze smirile, i na ostrvu i na kontinentu predstoje suočavanja sa neprijatnim ekonomskim predviđanjima.
Prije referenduma prognozirano je da će britanska ekonomija ovu godinu završiti sa rastom od oko dva odsto, ali prve postreferendumske analize sugerišu da će šteta biti gubitak od između 2 i 3 odsto BDP-a, kao rezultat neizvjesnosti oko budućih veza sa EU.
Sa druge strane, štetu proizvodi i utisak da je Evropa sada jedan nestabilan kontinent zahvaćen nekom vrstom permanentne ekonomske krize, sa nezaposlenošću nešto iznad 10 odsto i dva i po puta većom stopom nezaposlenosti među mladima, prezaduženošću koja opasno ljulja bankarske sisteme i letargičnim rastom.
Šta, zatim, ako se, kad proces „bregzita” jednom formalno započne, Britanija i EU ne dogovore u zadatom dvogodišnjem roku? Takva mogućnost je sasvim realna, s obzirom na to da svaki novi aranžman treba da odobri svaka od 27 preostalih članica EU.
Neće se, dakle, lako stići do definicije novog položaja Britanije u Evropi (i u svijetu), kao što nije jasno ni kako će funkcionisati okrnjena EU. Izvjesno je, međutim, da će, s obzirom na rastuću popularnost desničarskih demagoga u EU zemljama, neke nepopularne odluke bitne za stabilizaciju ekonomskih prilika biti „na čekanju”.
Zbog svega će usporiti i naš, balkanski voz koji se uputio ka Briselu, čijim se putnicima tanji strpljenje i hladi entuzijazam. Mada, iako Evropa više nije „obećana zemlja”, tamo je i dalje bolje nego ovdje.
(Autor je bivši glavni i
odgovorni urednik „Politike”)